Puno puta sam čula kako u poslu prije svega, treba biti čovjek.

Dobro, no što to zapravo znači? Odnosi li se to na odluke?

Ispričat ću vam kako ja doživljavam posao i odluke koje donosimo u poslu.

Pravnu osobu, firmu, u mom slučaju Rauss d.o.o., doživljavam kao mašinu. On je vrlo racionalan i gleda stvari iz perspektive uspješnosti u poslovanju.

• Što je dobro za biznis, a što ne.
• Što će pridonijeti rastu, a što je opasno.
• Što je plus, a što minus.
• Što će omogućiti plaće zaposlenima, a što ne.

Na temelju tih podataka, Rauss d.o.o. donosi odluke. Hladne glave, bez emocija, kao mašina.

On ima jedan jedini cilj: uspješno poslovanje.

Međutim, kada se u te odluke uplete Slađana, koja ima osjećaje i pristupa “ljudski” situacijama i klijentima, stvari se promijene.

Odluke koje se donose “iz srca”, a ne iz mašine, često nisu najbolji izbor.

Iako sam vrlo racionalna i donosim odluke gotovo uvijek imajući na umu poslovni cilj, i meni se dogodi da budem - samo čovjek.

Jedan dugogodišnji klijent je zapeo u probleme na koje sam ga duže upozoravala da će mu se dogoditi.

Kasnio je s plaćanjem jedan mjesec, pa drugi mjesec, pa bi onda uplatio 500 kn.

Onda nakon toga opet obećanja o uplatama, ali novca ni u tragovima.

Ja sam to gledala s ljudske strane, jer eto, on se ipak našao u problemu, pa izaći ću mu u susret.

Da je Rauss d.o.o. donosio odluku, on bi tu suradnju prekinuo već nakon dva mjeseca, kako stoji u ugovoru.

No, Slađana je uplela emocije i pokazala ljudskost koja je nakon XY mjeseci rezultirala pokretanjem ovrhe.

Lekcija ove moje priče je da poslovne odluke treba donositi pravna osoba, u mom slučaju Rauss d.o.o., koji nema emocija i koji gleda što je najbolje za njega i njegove zaposlenike te kako će isplatiti plaću i vlasniku - meni - i svojim zaposlenicima.

Tko kod vas donosi odluke: pravna ili privatna osoba?